Malo ko je čuo za gradić Kučova (albanski Kuçova) dok Albanija, 2009. godine, nije ušla u NATO savez. Već tada se znalo da će jedna od zrakoplovnih baza NATO-a biti smještena na ovdašnjem vojnom aerodromu. Prolazim pored ulaza u bazu, obilježena je orlom na kugli na postamentu i firmom krupnih slova kao da se radi o turističkom kompleksu, a ne o mjestu iz koga se polazi u sijanje smrti. Rado bih zavirio, ali, znamo, ni od ulaska, kamoli od snimanja, nema ništa, vojne objekte je najbolje široko zaobići.

Za Kučovu su, oni su izuzetak, znali oni koji se bave eksploatacijom nafte. Do 1920. današnji grad i okolina uglavnom su bili prekriveni šumom i grmljem, a stanovnika je bilo vrlo malo. Tijekom Velikog rata se na periferiji današnjeg naselja utaborila jedna austrijska postrojba, u čijem sastavu je, kao časnik, bio i jedan inženjer geologije. Već prvih dana boravka primijetio je da je voda u obližnjem potoku čudna; ne samo da nije valjala za piće već je, shvatio je, bila pomiješana s naftom. Uskoro je od mještana doznao da ima i potočića s puno većom koncentracijom nafte, koju su oni, „otkad je svijeta i vijeka“, točili i prodavali kolarima i kočijašima za podmazivanje kotača. Čim je rat stao, vojsku su zamijenile tvrtke iz Italije, Engleske, Francuske i drugih država, željne brze zarade, utrkujući se u osvajanju koncesija na, ispostavit će se, bogata naftna polja. Prva prava bušotina izrađena je 1928., a talijanska tvrtka AIPA sklopila je s vladom kralja Zogua I. ugovor koji je podrazumijevao i izgradnju rafinerije, od čega, međutim, nije bilo ništa, već je sirova nafta slana na rafiniranje u Italiju. Potrajalo je tako do 1943., kada su, u ratnoj gunguli, pogoni zapaljeni i uništeno sve što se moglo uništiti. Kučova je, nešto kao u nas Vareš, zapamćena i kao mjesto u kome je, 1936., izbio prvi radnički štrajk u Albaniji.

M.J. | Bljesak.info / Industrija, bila

Kučova mi nije posebno zanimljivo mjesto, prevladavaju novogradnje, pomiješane s davno dovršenim, ali nikad ožbukanim socijalističkim zgradama koje tek gdjegdje zašareni kakva drečava firma privatne radnje; povijesti i onog što bi sobom nosila tu naprosto nema. Zato je ima u 3 kilometra udaljenom selu Perondi, gdje nekim čudom stoji jedna od najstarijih sačuvanih crkava, i to ne samo u Albaniji, već i na Balkanu. Do Perondija se zaustavljam samo pred dvama partizanskim spomenicima bogatih reljefa, doista bi bilo šteta da ih nema; umjetnosti je bilo čak i u Hodžinom komunizmu, samo je pod obvezno morala sadržavati radnike i petokrake.

Usput nailazim i na nekadašnje male naftaške pogone. Gdjegdje strši samo metalni toranj, gdjegdje su oko njega niske zgrade, a sve zajedno djeluje kao da je davno prestalo s crpanjem i više je nalik na dobro osmišljenu kulisu za snimanje kakvog socrealističkog filma nego na stvarnost. Da nafta iz zemljine utrobe i dalje šiklja, shvaćam nakon što se nađem pred ulazom u kučovsku podružnicu „Albpetrola“. Na fasadi iscrtan toranj, pri dnu mu datum 25. VIII. 1959., vjerojatno dan kad je započelo s djelovanjem, a pored svega crpka s oznakom D-1. Već 1961. obavljen je uspješan eksperiment proizvodnje kerozina za potrebe domaće, ponajprije vojne, a potom i civilne zrakoplovne industrije, a Kučova se, zbog svega navedenog, smatra prvim industrijskim gradom u Albaniji.

Crkva u Perondiju je „na sȃmi“, na prostranoj ledini nedaleko od zadnjih kuća. Ograđena, zaključana, od željeznih vrata se ne može čak ni u trijem. Klasičan je primjer bizantskog stila gradnje kamenom sjedinjenim s pečenom glinom. Male dimenzije nadoknađene su bogatstvom i raznolikošću arhitektonskih elemenata. Podignuta je nekad u 11. stoljeću, u vrijeme crkvene podjele, a ko ju je „zajagmio“ nakon toga, ne uspijevam doznati; o tome nema ni riječi ni na ploči Ministarstva kulture, zakovanoj pored ulaza. Sveti Nikola, u Albanaca Shën Kolli, „vlasništvo“ je i pravoslavaca i katolika, a u Hodžino doba crkva ionako nije korištena. I danas je samo spomenik kulture i u njoj se ne obavljaju bogoslužja. Sudeći po travi i grmlju, čak i manjim stablima izniklim po zidovima i krovu, „ničija“ je i za nju se ne brine niko osim države. Trobrodna bazilika s naprijed i uvis istaknutom glavnom lađom, toliko se vidi i izvana, i s dva ulaza u dvije bočne lađe. Više puta je obnavljana, čak je vjerojatno narteks naknadno dozidan, ali se neko svaki put pobrinuo da u osnovi sačuva izvornu starinu.

Nekad se ovdje gdje je sad gola ledina nalazilo po svemu prilično napredno ranoilirsko naselje plemena Desareta, a potom i antički grad s popločanom glavnom ulicom i trgom. Amfore, mačevi, štitovi i drugi nalazi danas se nalaze u regionalnom muzeju u Beratu.

M.J. | Bljesak.info / Dimal

Trknut ću, namamljen dobrim marketingom tamošnje crkve svete Marije, i na drugi kraj kučovske općine, do sela Salz Kozare. Nije stara kao ona u Perondiju, 19. stoljeće, ali je na glasu. Vjerojatno bi i vrijedilo ovo kilometara što pređoh da joj kapija nije zaključana. Na listu papira zakačenom na kapiji velikim je slovima naglašeno „mbyllni deren gjithmone“, dakle „uvijek zatvoriti vrata“, ali ne piše kako ih zatvoriti kad ih je prije toga nemoguće otvoriti. Tako zvonik, potkrovne vijence, agaizmu i djeliće vanjskih trijemova gledam tek s pristojne udaljenosti.

Iz Kučove ću u općinu Dimal, nedavno formiranu, malu, s tek malo više od 7000 stanovnika. Ako je tražite po internetu, trud će uglavnom biti uzaludan, a razlog je to što se sve do travnja ove godine zvala Ura Vajgurore, a još prije Ura Hasan-beg. Samom mjestu i dalje je ostavljen naziv Ura Vajgurore.

Ura je albanska riječ za most, a ovdašnji je, dakako za turskog vakta, dao podići izvjesni Hasan-beg. Ravan, trolučni, prekrasan, sačuvan je, nažalost, samo na starim fotografijama. Bio je vrlo sličan puno većem mostu na Gorici, u Beratu, što ga sagradi neki Ahmed Kurt-paša. Neko je, dakle, „prepisao“ most. Umjesto Hasan-begovog, danas rijeku Osum premošćava ružan, ali – šta se može! – funkcionalan armiranobetonski most što su ga Talijani izgradili u sklopu podizanja naftovoda između Kučove i Vlore. Iako „od prekjučer“, narod mu i danas tepa da je Stari most. Osim na fotografijama, ima ga i naslikanog preko čitavih fasada, na zidovima bašti dvaju kafića i na muralima.

Ura Vajgurore poznat je upravo po muralima. Ima ih doista maštovitih, također rastegnutih od prizemlja do zadnjeg kata stambenih zgrada, i po tome gradić nimalo ne zaostaje za zapadom. Nažalost je poznat i po onom što se ovdje uobičajeno naziva „masakr u Ura Vajguroreu“. Dogodilo se 17. lipnja 1997., usred predizborne kampanje, dok su se u gradiću održavala dva predizborna skupa, Socijalističke partije Albanije i Demokratske stranke Albanije, a na jednom je sudjelovao i Fatos Nano, osnivač Socijalističke partije Albanije, dugogodišnji zastupnik u državnom parlamentu i kasnije više puta premijer. Albanija je, nakon revolucije u kojoj je svrgnut Enver Hodža, bila puna oružja ukradenog iz vojnih skladišta. Tako je došlo do višesatnog sukoba pristaša dviju stranaka, a protutenkovskom granatom pogođeno je blindirano policijsko vozilo, u kome su smrtno stradala četvorica policajaca.

M.J. | Bljesak.info / Žrtve Masakra u Ura Vajguroreu

Uspomenu na njih čuva spomenik u malom parku u središtu gradića s imenima i slikama, okružen nasadima cvijeća i ukrasnog grmlja. Iznad imena stoji ono ovdje uobičajeno „Slava mučenicima“, a to su i bili, budući da su u eksploziji doslovno izgorjeli. Ubijen je i jedan od napadača, nakon čega je njegovo tijelo, kao u filmovima, zakačeno za auto i tako dovezeno čak do Berata, gdje je zapaljeno. Njegovog imena nema na spomeniku, čak njegov identitet nije ni utvrđen. Inače je u sukobima ranjeno još šest policajaca. U Albaniji nema šale: četiri osobe, među njima i jedan bračni par, osuđene su na doživotni zatvor, po jedna na 35, odnosno 30, te dvije na po 20 godina zatvora.

Inače je gradić „skockan“ „k'o kutija“. Posred srijede, između odreda novih ili temeljito obnovljenih stambenih zgrada, široka, uredno popločana pješačka zona omeđena mladim lipama, šarene klupe za rijetke šetače, a cvijeća toliko da čovjek poželi koju zeru nekadašnjeg, socijalističkog sivila. Obnovljene su, međutim, i fasade zgrada iz tog vremena, na jednoj je, tek kasnije vidjeh da je to Općina, čak ostavljen višemetarski mozaik posvećen socijalističkim pregaocima, neznanim albanskim Alijama Sirotanovićima. Komunalci upravo uređuju ono što je posljednjih godina „moda“ istoka, uključujući i neke naše, ex-jugoslavenske zemlje: I ♥ DIMAL. I taman kad pomisliš, evo ga, čista petica, na taksi stajalištu malo izvan središta naiđeš na ohrndane stare kontejnere prepune smeća. Znači, 5 -.

M.J. | Bljesak.info / Dimal i ja

E sad, ko je, da prostiš, šta je Dimal? Kao što su Václav Radimský ili Carl Patsch u našu zemlju stigli sa sasvim drugim zaduženjima, a dali ogroman doprinos na planu arheoloških istraživanja, tako je i neki austrijski časnik još 1916. godine u javnost dao informacije o zanimljivim ruševinama kod sela Bistrovica, na obroncima planine Shpirag. Da se uradi bilo što, čekalo se sve do 1962. godine. Ispostavilo se da se ispod masivnih kamenih blokova, razbacanih grebenom zapuštenog i grmljem obraslog brdašca, krije čitav jedan grad. Ilirski, a u godinama Drugog ilirsko-rimskog rata, 205. godine prije Krista i sedmodnevnih borbi, i antički. Nakon što su, uz brojne druge nalaze, iskopani i ulomci četiri ilirska pečata, doznalo se da se grad zvao Dimal. Iz dokumenata se znalo za Dimal, spominjao ga je antički pisac Polibije, ali se nije znalo gdje se nalazio. Ilirski grad je imao svoju akropolu, čak je kovao i vlastiti novac, a među nalazima je i figurina golog dječačića. Odnedavno dječačić, uvećan na prirodnu visinu i stas, „kršten“ imenom Dimal, ponosno stoji na visokom stupu na glavnom gradskom trgu.

Već su napravljeni planovi za zaštitu čitavog područja oko Dimala i uređenje arheološkog parka. Zasad ide sporo. Za Bistrovicu sam se raspitao, poželjeh, naravno, vidjeti ostatke grada, ali doznah da je cesta, što bi se reklo, „loša i nikakva“. S ostataka Dimala puca, kažu, prekrasan pogled ne samo na polje ispod njega već daleko, sve do Fiera, Lushnja i Mallakastre. Pa kad, dao Bog, opet dođem u Beratski okrug…